26. lipanj - Marija Terezija izdaje obitelji PejaÄević privilegij da može održavati Äetiri godiÅ¡nja sajma. - Na pokuÅ¡aj vlastelina, baruna Marka PejaÄevića da nametne nove feudalne terete u trgoviÅ¡tu krajem godine, graÄ‘ani su podigli bunu. Njihov je otpor bio slomljen te su morali prihvatiti novi oblik rente i ograniÄenje svoje samouprave. Barun je PejaÄević u travnju 1754. godine, sazvao svoj vlastelinski sud s namjerom da "regulira" položaj virovitiÄkoga trgoviÅ¡ta. Na njemu je namjeravao virovitiÄkoj općini nametnuti statut, kojim bi se grad potpuno podvrgao njegovoj vlasti. Barun je uporno tražio da službenici obave popis posjeda svih graÄ‘ana te da se prema tom popisu zatim odrede njihova javna podavanja i feudalni tereti. PejaÄević u travnju nije uspio Virovitici nametnuti svoj statut, ali je taj njegov pokuÅ¡aj izazvao u gradu otvorene nemire.
GraÄ‘ani su se aktivno poÄeli organizirati za obranu svojih prava. U tri su navrata pobirali novÄanu daću za troÅ¡kove spora s vlastelinom. Sredinom 1754. godine, poslali su u BeÄ, sa 150 zlatnika, notara Josipa OdobaÅ¡ića i Ignata Celeja da se ondje pobrinu za njihove pravice. Oni su tamo uzaludno obilazili komorske dikasterije i nudili da Virovitica, sa 24 000 forinti otkupi od vlastelina, sva svoja podavanja, mitnicu i sajamsku povlasticu. Vlastelinski sud ih je kasnije optužio da su u BeÄu djelovali "s najvećim sramoćenjem Presvijetlog gospodina" (cum maxirna lllustrisimi domini prostitutione). Barun je PejaÄević nemire u Virovitici pokuÅ¡ao rijeÅ¡iti tužbom na vlastelinskom sudu. Vlastelinski je sud 7. listopada 1754. godine, prihvatio vlastelinovu tužbu. PresuÄ‘eno je da graÄ‘ani moraju dopustiti popisivanje svojih posjeda radi regulacije koju vlastelin namjerava provesti. Vlastelinstvo, meÄ‘utim, svoju presudu nije bilo u stanju provesti. Plemićki suci Karlo OdobaÅ¡ić i Benedikt Arbanas okupili su 28. listopada 1754. godine u Virovitici graÄ‘ane, proÄitali im na hrvatskom jeziku presudu i zatražili da je prihvate. Već samo Äitanje tog dokumenta izazvalo je opće negodovanje. Kad je vlastelinski fiÅ¡kal meÄ‘u prisutnima htio uhititi Ivana Adamovića, koji je najviÅ¡e agitirao protiv provoÄ‘enja vlastelinskoga popisa, izbila je otvorena pobuna. GraÄ‘ani su iz ruku pandura silom oteli Adamovića. SprijeÄili su uhićenja joÅ¡ nekih osoba. UzbuÄ‘eni su graÄ‘ani vikali da neće pustiti smjenjivanje svog magistrata i kontrolu gradskih raÄuna.
PejaÄević je dogaÄ‘aje u trgoviÅ¡tu 28. listopada 1754. godine nazvao otvorenom bunom i "skandalom za Äitavu Slavoniju". Shvatio je, meÄ‘utim, da sam nije u stanju obraÄunati s graÄ‘anina. Podnio je protiv njih tužbu kraljici u kojoj je tvrdio da se virovitiÄki pobunjenici i njemu prijete smrću, tako da viÅ¡e ne smije dolaziti u grad. Tražio je da se protiv pobunjenih VirovitiÄana upotrijebi redovna vojska. Ako se ne poduzmu oÅ¡tre mjere, tvrdio je, buna će se proÅ¡irili i u ostale krajeve Slavonije. Zahtjevi baruna PejaÄevića na dvoru nisu potpuno podržani. Muž Marije Terezije, Franjo naložio je 7. studenoga 1754. godine županiji da se o njegovoj tužbi protiv trgoviÅ¡ta provede nova sudska rasprava. Presudu treba donijeti županijski sud, a graÄ‘ani Virovitice imaju nakon toga, ako su nezadovoljni, pravo apelacije na banski stol. Nije, dakle, prihvaćeno da se protiv VirovitiÄana kao pobunjenika odmah treba upotrijebiti vojska. Županija se, meÄ‘utim, nije pridržavala tih naloga. Na skupÅ¡tini 9. prosinca 1754. godine, zakljuÄeno je, kao da oni i ne postoje, da se u Virovitici provede restauracija (ponovni izbor) magistrata i regulacija koju traži vlastelin. Ali ni odluka županije nije se mogla provesti. U veljaÄi i ožujku 1755. godine izbile su seljaÄke bune na viÅ¡e slavonskih vlastelinstava. ÄŒini se da su te bune potakle virovitiÄke graÄ‘ane da obnove akciju za osloboÄ‘enje grada od feudalne ovisnosti. Na sjednici 26. travnja 1755. godine, barun Marko PejaÄević uložio je protest protiv namjera graÄ‘ana. Izjavio je da on virovitiÄko trgoviÅ¡te posjeduje i da ga i u buduće namjerava posjedovati. Nije mu ni na kraj pameti da u njemu bilo kome prodaje svoju jurisdikciju. Ali seljaÄke bune nisu iÅ¡le u prilog VirovitiÄkim graÄ‘anima. Vlasti su protiv pobunjenih seljaka poÄele provoditi oÅ¡tre mjere.
U travnju je od Virovitice do Save rasporeÄ‘ena regularna vojska (vojniÄki kordon). KonjaniÄke i pjeÅ¡adijske jedinice dovedene su i u Viroviticu. U grad je 21. svibnja 1755. godine, stigla posebna Kraljevska komisija (Keglević-Serbellonijeva komisija) sa zadaćom da istražuje uzroke seljaÄkih buna. Komisija je odmah poÄela zatvarati kmetove na koje se i najmanje sumnjalo da su imali utjecaja u pobunama. Nastojanja VirovitiÄana u tim uvjetima oko oslobaÄ‘anja njihova mjesta od feudalne ovisnosti djelovalo je jednako buntovniÄki kao i kmetske pobune. Otpor trgoviÅ¡ta oživio je ponovno nakon 20. rujna 1755. godine kad su mu vlasti pokuÅ¡ale nametnuti privremeni urbar za Slavoniju (Keglević-Serbellonijev urbar). Kraljica Marija Terezija je 27. listopada 1755. godine naložila VirovitiÄkoj županiji da i dalje prisiljava trgoviÅ¡te na prihvaćanje privremenog urbara. Taj će urbar za njegove stanovnike vrijediti tako dugo dok zakonskim putem ne dokažu da su nekom povlasticom izuzeti od propisanih feudalnih tereta. Županijske vlasti kraljiÄin su nalog 6. ožujka objavile virovitiÄkim graÄ‘anima. Ujedno su pokuÅ¡ale ustanoviti kako je sabiran novac za slanje deputacije u BeÄ. Kad je zatim 15. ožujka 1756. godine objavljen stalan slavonski urbar, koji je takoÄ‘er nareÄ‘ivao da trgoviÅ¡ta daju svojoj vlasteli tlaku, VirovitiÄani su se morali pomiriti s izmjenom svog položaja. Tako se u proljeće 1756. zavrÅ¡ilo prvo razdoblje u njihovoj borbi s virovitiÄkim feudalcima.
