Virovtica.com
     
 
U svibnju...
 
 

4. svibnja 1848. godine
Održana je prva skupština Virovitièke županije, koja raspravlja na hrvatskom jeziku. Na prijedlog podžupana Ladislava Jankoviæa "da se latinski jezik, koji je do sad u županiji ovoj diplomatièno mjesto zauzimao s narodnim hrvatsko-slavonskim jezikom zmijeni da se kako nutarnji tako i vanjski poslovi, to jest svi zapisnici, svi raèuni, sva izvješæa, sva dopisivanja, kako sa oblastima kraljevina ovih, tako i sa svim vanjskim vlastima samo i iskljuèivo u narodnom hrvatsko-slavonskom jeziku obavljat imaju i moraju".

8. svibnja 1244 godine
Kralj Bela IV u Virovitici potvrðuje povelju Vukovaru, koju je izdao herceg Koloman.

12. svibnja 1783. godine
U Viroviticu je došao zagrebaèki kanonik Josip Taisperger da kao vlaškanski arhiðakon obavi kanonsku vizitaciju. Vrlo opsežan izvještaj donosi i slijedeæe podatke... "U Virovitici ne postoji nikakova bolnica ili ubožnica. Nema ni posebnoga župnog dvora, te župnik s ostalim patrima stanuje u franjevaèkom samostanu. To je jednokatna zgrada, koja se nalazi tik crkve sv. Roka. Župnik i kapelani uzdržavaju se luknom. Svaki naime braèni par u Virovitici mora župniku godimice dati 1 osmak pšenice, raži ili kukuruza. Udovci i udovice podavaju samo polovicu osmaka poput onih žitelja, koji stanuju u tuðim kuæama. Svaka kuæa u Virovitici mora župniku godimice dovesti 1 voz drva i dati 1 pile. Od toga se može otkupiti, ako mjesto 1 voza drveta plati 15 krajcara, a mjesto pileta dade tri krajcara..."

16. svibnja 1746. godine
Kraljica Marija Terezija izdaje povelju kojom dodjeljuje grb Virovitièkoj županiji, uz pravo upotrebe crvenog peèatnog voska.

20. svibnja 1726. godine
Viroviticu i okolna sela prodao je Kraljevski fisk za 40.000 forinti knezu Josip Folcku de Cordona. Tom prodajom virovitièko je vlastelinstvo postalo privatan posjed. Sve do tada tkz. virovitièkim distriktom upravljala je Ugarska komora, kao predstavnik fiska. Prelaskom u privatni posjed vlastelinstvo je toèno omeðeno. Protezalo se izduženo, na zapadu granièi sa Varaždinskim generalatom, na sjeveru do rijeke Drave, jugoistoèno se proširilo na veæi dio komorskog distrikta Slatine. Dok je desetak sela oko Turanovca još 1702. godine odvojeno od virovitièkog provizorata i kao poseban posjed vezano uz vlastelinstvo Voæin. Knez Cordona i njegova kæi u posjedu su virovitièkog vlastelinstva 23 godine.

20. svibnja 1727. godine
Kako je kralj Karlo III. gotovo neprekidno ratovao, trebalo mu je mnogo novca. Zato je tvrðavu i varoš Viroviticu zajedno s velikim imanjem založio knezu Josipu Folcku de Cordona za svotu od 40.000 forinti.

21. svibnja 1755. godine
U Viroviticu je stigla kraljevska komisija za ispitivanje bune seljaka na prostoru Virovitièke županije. Kraljica Marija Terezija za njezina predsjednika imenovala je grofa Josipa Kegleviæa, a za èlanove generala grofa Serbellonija, savjetnike Ignata Kemfa i požeškog podžupana Luku Novosela. Zakljuèak predsjednika komisije bio je da su izvor bune u cijeloj Virovitièkoj županiji kmetovi iz Donje Bukovice i "pet gornjih sela Aleksandra Pejeèeviæa " na virovitièkom vlastelinstvu.

21. svibnja 1895. godine
Otvorena je željeznièka pruga od Našica do Slatine, tako su Virovitièani dobili izravnu vezu s Osijekom, kamo su do tada morali putovati preko Barèa i Peèuha.

22. svibnja 1737. godine
Zbog stalnih seljaèkih nemira i pritužbi na poveæana davanja prema vlastelinu, car Karlo VI. izdao je patent - Carolina urbarialis regulatio, kojim se ureduju odnosi izmeðu vlastelina i kmeta u Slavoniji i Srijemu.

22. svibnja 1862. godine
U èeškom mjestu Všena roðen je Jan Vlašimsky, glazbenik. U Viroviticu dolazi 1886. godine, kada je Društvo za promicanje glazbe raspisalo natjeèaj za novog kapelnika i uèitelja guslanja (violine). Najviše je pridonio razvoju glazbenog života grada kao istaknuti zborovoða i kapelnik tadašnjih virovitièkih društava, glazbeni uèitelj, skladatelj i aranžer. Umro je u Virovitici 13. travnja 1942. godine.

25. svibnja 1479. godine
Optužene donjobukovaèke seljake, za napad na pavline, lektor Ivan u Èazmi "svetogrdnike" je osudio u odsutnosti. Na popisu osuðenih seljaka bili su: Matija Banoviæ, Petar Grdešiæ, Nikola Sever, Petar Plavanèiæ, Matija Sodèiæ, Ivan Tot, Antun Stojkoviæ, Andrija Deroz, Valentin Vukièeviæ, Martin i Grgur Starec, Janko Tokaèiæ i Marko iz Talovca. Presuda je bila uvjetna, jer su se optuženi kmetovi trebali prokleti tek nakon deset dana, ako u tom roku ne podmire poèinjenu štetu pavlinima. Presuda je upuæena na adresu 26 župa i samostana.

30. svibnja 1530. godine
Margareta Banfi roðena Sekelj (Zekel) iz Virovitice pismeno je zamolila pomoæ od kneza Petra Erdeda. Jer je navedene godine borba izmeðu pristaša kralja Ferdinanda i pristaša Ivana Zapolje doprla u okolicu Virovitice gdje je Ferdinandove pristaše vodio kraljevski kapela Ljudevit Pakri. Istovremeno Slavoniji prijete i turske èete, koje su 1530. popalile imanja Orahovicu i Mikleuš.

31. svibnja 1802. godine
Prema odluci vlade da se obavi popis dohodaka svih župa zagrebaèke biskupije u Virovitici su popis obavili Franjo Delimariæ sudac i Tomo Gazafi prisežnik Virovitièke županije. Zapisnik su potpisali orahovaèki župnik Marko Kraljevac ujedno vaškanski podarhiðakon izaslanik zagrebaèke dijeceze, vlastelinski èinovnik Franjo Poslavski kao punomoænik Antuna grofa Pejaèeviæa. U ime franjevaèkog samostana u Virovitici zapisnik su potpisali gvardijan o. Hrisogon Czois, župnik o. Bernardin Galjuf, te virovitièki kapelanio Šimun Steph i o. Franjo Matasoviæ. Iz zapisnika doznajemo da trgovište Virovitica broji 2644 žitelja, od kojih je 2570 rimokatolièke, 47 židovske, a 27 pravoslavne vjere. Virovitièkoj župi pripada selo Bušetina, koje je jedan sat hoda udaljeno od župne crkve, a ima 860 žitelja, koji su svi rimokatolici.

Župna crkva u Virovitici posjedovala je tri jutra oranice i oveæu livadu, koju u jednom danu može pokositi 6 kosaca. Posjed župe iznosi šest dijelova sesije. Tada je cijela sesija na godinu donosila 25 forinti èistoga prihoda, izraèunalo je povjerenstvo, da virovitièki Franjevci imaju od spomenutog posjeda samo 4 forinta 36 i pol krajcara godišnjeg dohotka. (Tadašnji forint vrijedio je 60, a ne 100 krajcara. Forint se dijelio na 3 "marijana" ili "cvancige" od kojih je svaka vrijedila 20 krajcara). U samoj Virovitici bilo je 527 rimokatolièkih kuæa u kojima je stanovalo 716 braènih parova. Svaka je kuæa morala župniku u ime lukna dati na godinu po jedno pile, a sve kuæe zajedno bile su obavezne sasjeæi i Franjevcima u samostan dovesti svake godine 131 cijeli i tri èetvrtine hvata drva za ogrjev.

Od spomenutih braènih parova dobivao je virovitièki župnik u ime lukna godimice 179 požunskih vagana pšenice. Raèunajuæi po tadašnjoj vrijednosti 1 vagan pšenice po 1 forint i 30 krajcara, zatim 1 hvat drva po 1 forint, a jedno pile po 3 krajcara, dobivali su Franjevci u ime uprave virovitièke župe na godinu vrijednost od 426 forinti i 36 krajcara. Tu su još prihodi od vjenèanja, sprovoda, "vpelavanja". Kada je sve prihode povjerenstvo zbrojilo ustanovilo je da virovitièki župnik dobiva godimice 703 forinta i 31 krajcar. S tim dohotkom mora uzdržavati sebe i dva kapelana

31. svibnja 1892. godine
Viroviticu je zadesila teška nesreæa, pala je silna tuèa, koja je razbila mnogo prozora i oštetila brojne krovove na kuæama i gospodarskim zgradama. Najmanja zrna leda bila su krupna kao orah, a veæa kao jaje pa i šaka.