Virovtica.com
     
 
U svibnju...
 
 

4. svibnja 1848. godine
Održana je prva skupština Virovitičke županije, koja raspravlja na hrvatskom jeziku. Na prijedlog podžupana Ladislava Jankovića "da se latinski jezik, koji je do sad u županiji ovoj diplomatično mjesto zauzimao s narodnim hrvatsko-slavonskim jezikom zmijeni da se kako nutarnji tako i vanjski poslovi, to jest svi zapisnici, svi računi, sva izvješća, sva dopisivanja, kako sa oblastima kraljevina ovih, tako i sa svim vanjskim vlastima samo i isključivo u narodnom hrvatsko-slavonskom jeziku obavljat imaju i moraju".

8. svibnja 1244 godine
Kralj Bela IV u Virovitici potvrđuje povelju Vukovaru, koju je izdao herceg Koloman.

12. svibnja 1783. godine
U Viroviticu je došao zagrebački kanonik Josip Taisperger da kao vlaškanski arhiđakon obavi kanonsku vizitaciju. Vrlo opsežan izvještaj donosi i slijedeće podatke... "U Virovitici ne postoji nikakova bolnica ili ubožnica. Nema ni posebnoga župnog dvora, te župnik s ostalim patrima stanuje u franjevačkom samostanu. To je jednokatna zgrada, koja se nalazi tik crkve sv. Roka. Župnik i kapelani uzdržavaju se luknom. Svaki naime bračni par u Virovitici mora župniku godimice dati 1 osmak pšenice, raži ili kukuruza. Udovci i udovice podavaju samo polovicu osmaka poput onih žitelja, koji stanuju u tuđim kućama. Svaka kuća u Virovitici mora župniku godimice dovesti 1 voz drva i dati 1 pile. Od toga se može otkupiti, ako mjesto 1 voza drveta plati 15 krajcara, a mjesto pileta dade tri krajcara..."

16. svibnja 1746. godine
Kraljica Marija Terezija izdaje povelju kojom dodjeljuje grb Virovitičkoj županiji, uz pravo upotrebe crvenog pečatnog voska.

20. svibnja 1726. godine
Viroviticu i okolna sela prodao je Kraljevski fisk za 40.000 forinti knezu Josip Folcku de Cordona. Tom prodajom virovitičko je vlastelinstvo postalo privatan posjed. Sve do tada tkz. virovitičkim distriktom upravljala je Ugarska komora, kao predstavnik fiska. Prelaskom u privatni posjed vlastelinstvo je točno omeđeno. Protezalo se izduženo, na zapadu graniči sa Varaždinskim generalatom, na sjeveru do rijeke Drave, jugoistočno se proširilo na veći dio komorskog distrikta Slatine. Dok je desetak sela oko Turanovca još 1702. godine odvojeno od virovitičkog provizorata i kao poseban posjed vezano uz vlastelinstvo Voćin. Knez Cordona i njegova kći u posjedu su virovitičkog vlastelinstva 23 godine.

20. svibnja 1727. godine
Kako je kralj Karlo III. gotovo neprekidno ratovao, trebalo mu je mnogo novca. Zato je tvrđavu i varoš Viroviticu zajedno s velikim imanjem založio knezu Josipu Folcku de Cordona za svotu od 40.000 forinti.

21. svibnja 1755. godine
U Viroviticu je stigla kraljevska komisija za ispitivanje bune seljaka na prostoru Virovitičke županije. Kraljica Marija Terezija za njezina predsjednika imenovala je grofa Josipa Keglevića, a za članove generala grofa Serbellonija, savjetnike Ignata Kemfa i požeškog podžupana Luku Novosela. Zaključak predsjednika komisije bio je da su izvor bune u cijeloj Virovitičkoj županiji kmetovi iz Donje Bukovice i "pet gornjih sela Aleksandra Peječevića " na virovitičkom vlastelinstvu.

21. svibnja 1895. godine
Otvorena je željeznička pruga od Našica do Slatine, tako su Virovitičani dobili izravnu vezu s Osijekom, kamo su do tada morali putovati preko Barča i Pečuha.

22. svibnja 1737. godine
Zbog stalnih seljačkih nemira i pritužbi na povećana davanja prema vlastelinu, car Karlo VI. izdao je patent - Carolina urbarialis regulatio, kojim se ureduju odnosi između vlastelina i kmeta u Slavoniji i Srijemu.

22. svibnja 1862. godine
U češkom mjestu Všena rođen je Jan Vlašimsky, glazbenik. U Viroviticu dolazi 1886. godine, kada je Društvo za promicanje glazbe raspisalo natječaj za novog kapelnika i učitelja guslanja (violine). Najviše je pridonio razvoju glazbenog života grada kao istaknuti zborovođa i kapelnik tadašnjih virovitičkih društava, glazbeni učitelj, skladatelj i aranžer. Umro je u Virovitici 13. travnja 1942. godine.

25. svibnja 1479. godine
Optužene donjobukovačke seljake, za napad na pavline, lektor Ivan u Čazmi "svetogrdnike" je osudio u odsutnosti. Na popisu osuđenih seljaka bili su: Matija Banović, Petar Grdešić, Nikola Sever, Petar Plavančić, Matija Sodčić, Ivan Tot, Antun Stojković, Andrija Deroz, Valentin Vukičević, Martin i Grgur Starec, Janko Tokačić i Marko iz Talovca. Presuda je bila uvjetna, jer su se optuženi kmetovi trebali prokleti tek nakon deset dana, ako u tom roku ne podmire počinjenu štetu pavlinima. Presuda je upućena na adresu 26 župa i samostana.

30. svibnja 1530. godine
Margareta Banfi rođena Sekelj (Zekel) iz Virovitice pismeno je zamolila pomoć od kneza Petra Erdeda. Jer je navedene godine borba između pristaša kralja Ferdinanda i pristaša Ivana Zapolje doprla u okolicu Virovitice gdje je Ferdinandove pristaše vodio kraljevski kapela Ljudevit Pakri. Istovremeno Slavoniji prijete i turske čete, koje su 1530. popalile imanja Orahovicu i Mikleuš.

31. svibnja 1802. godine
Prema odluci vlade da se obavi popis dohodaka svih župa zagrebačke biskupije u Virovitici su popis obavili Franjo Delimarić sudac i Tomo Gazafi prisežnik Virovitičke županije. Zapisnik su potpisali orahovački župnik Marko Kraljevac ujedno vaškanski podarhiđakon izaslanik zagrebačke dijeceze, vlastelinski činovnik Franjo Poslavski kao punomoćnik Antuna grofa Pejačevića. U ime franjevačkog samostana u Virovitici zapisnik su potpisali gvardijan o. Hrisogon Czois, župnik o. Bernardin Galjuf, te virovitički kapelanio Šimun Steph i o. Franjo Matasović. Iz zapisnika doznajemo da trgovište Virovitica broji 2644 žitelja, od kojih je 2570 rimokatoličke, 47 židovske, a 27 pravoslavne vjere. Virovitičkoj župi pripada selo Bušetina, koje je jedan sat hoda udaljeno od župne crkve, a ima 860 žitelja, koji su svi rimokatolici.

Župna crkva u Virovitici posjedovala je tri jutra oranice i oveću livadu, koju u jednom danu može pokositi 6 kosaca. Posjed župe iznosi šest dijelova sesije. Tada je cijela sesija na godinu donosila 25 forinti čistoga prihoda, izračunalo je povjerenstvo, da virovitički Franjevci imaju od spomenutog posjeda samo 4 forinta 36 i pol krajcara godišnjeg dohotka. (Tadašnji forint vrijedio je 60, a ne 100 krajcara. Forint se dijelio na 3 "marijana" ili "cvancige" od kojih je svaka vrijedila 20 krajcara). U samoj Virovitici bilo je 527 rimokatoličkih kuća u kojima je stanovalo 716 bračnih parova. Svaka je kuća morala župniku u ime lukna dati na godinu po jedno pile, a sve kuće zajedno bile su obavezne sasjeći i Franjevcima u samostan dovesti svake godine 131 cijeli i tri četvrtine hvata drva za ogrjev.

Od spomenutih bračnih parova dobivao je virovitički župnik u ime lukna godimice 179 požunskih vagana pšenice. Računajući po tadašnjoj vrijednosti 1 vagan pšenice po 1 forint i 30 krajcara, zatim 1 hvat drva po 1 forint, a jedno pile po 3 krajcara, dobivali su Franjevci u ime uprave virovitičke župe na godinu vrijednost od 426 forinti i 36 krajcara. Tu su još prihodi od vjenčanja, sprovoda, "vpelavanja". Kada je sve prihode povjerenstvo zbrojilo ustanovilo je da virovitički župnik dobiva godimice 703 forinta i 31 krajcar. S tim dohotkom mora uzdržavati sebe i dva kapelana

31. svibnja 1892. godine
Viroviticu je zadesila teška nesreća, pala je silna tuča, koja je razbila mnogo prozora i oštetila brojne krovove na kućama i gospodarskim zgradama. Najmanja zrna leda bila su krupna kao orah, a veća kao jaje pa i šaka.