Virovtica.com
     
 
U ožujku...
 
 

2. ožujka 1837. godine
Djuro Sppiesz, plemiæki sudac, izvijestio je Virovitièku županiju daje u selima Lozanu i Gracu, kada je pokušao provesti popis vlastelinskih prihoda izbila buna. Voðe bune bili su u Lozanu Jakob Šerbak i Stanko Berèan, u Gracu Josip Zvonariæ, Mihajlo Špegl, Tomo Šimuniæ, Mihajlo Galjar. Pobunjenici su odbili prihvatiti novi urbarijalni zakon Ugarskog sabora. Žalili su se da im je vlastelinstvo oduzelo velik pašnjak, a zemlja im se popisuje kao da je prve klase, a njihova zemlja treæe klase, pa su im selišta po novom popisu ispala veæa nego što jesu.
Buni su se pridružili kmetovi iz Vukosavljevice, Turnašice. Nekoliko dana kasnije izbila je pobuna i u Bušetini. Nakon sukoba sa županijskim službenicima, pobunjeni kmetovi nastavili su tražiti svoja prava. Iz pobunjenih sela dolaze u Viroviticu i okupljaju se pred kotarskom zgradom (stari sud). Protiv seljaka je pripremljena vojska, pohapšeno je mnogo kmetova, ali buna time nije bila ugušena. Istoga dana Skupština Virovitièke županije izabrala je komisiju da smiri pobunjena sela i provede urbarijalni popis.

3. ožujka 1698. godine
U Viroviticu dolazi peèujski provizor Gabrijel Hapsz da obavi popis sela, naselja i selišta, vlasnika kuæa u tim mjestima, te njihovu pokretnu i nepokretnu imovinu, prema uputama Caraffine komisije. Za pomoænika odreðen mu je Nikola Bukovoy. Rok za dovršenje popisa Virovitice i njezina okružja bio je do sredine lipnja. Virovitica je u to vrijeme malo naselje u kojem su pretežno živjeli bivši vojnici granièari. Takav sastav stanovništva izazvao je teškoæe u radu komisije, jer se stanovništvo pozivalo na zasluge u ratu (osloboðenje od Turaka) te vojnièka prava i slobode steèene davno prije (povelja hercega Kolomana), pa nipošto nije pristalo na novèana davanja. Komisija se pak pozivala na carsku odluku da se u Slavoniji odvoji Vojna krajina uzduž rijeke Save i vojnièki status prizna samo žiteljima na tom prostoru, koji obavljaju vojnu službu. Prema ovoj odluci vojnièka prava i slobode stanovnici Virovitice imali su samo dok je trajao rat, te su bili dužni plaæati carskoj komori za zemlju i ostala dobra koja posjeduju.

3. ožujka 1912. godine
Navedenog datuma gradske novine "Hrvat" u rubrici vijesti pod naslovom Kinematograf u Virovitici piše: "Povodom uvoðenja elektriène rasvjete u Virovitici, odluèiše naša 2 graðanina ovdje urediti stalan kinematograf. Na ovom poduzeæu želimo im svaki napredak". Od tada je prošlo 95 godina, zgrada u kojoj se nalazilo kino i danas postoji. Kino je odavno zatvoreno i živi samo u sjeæanjima sve manjeg broja virovitièana.

11. ožujka 1755. godine
Josip Odobašiæ, poslao je biskupovu prefektu pismo o buni virovitièkih kmetova protiv baruna Marka Pejaèeviæa. Ovo pismo treæi neposredni izvor o buni. Odobašiæ javlja "da je sve sada mirno i da nikakvog zla vuèinili nisu, osim što su: 3-4 pandura bosa vodili i nekoliko kneza bili zvezali". Plemiæki podsudac zapoèeo je popisivati seljaèke tužbe protiv vlastelina. Njih su "od sela po tri èloveka redom" iznosila, bile su to prije svega žalbe protiv daæa i zvjerstava "oficerom spailuèkem".

13. ožujka 1755. godine
Podsudac Adam Balajiæ popisao je "potešæice" donjobukovaèkih seljaka, na prvome je mjestu bila tlaka. Donja Bukovica (Špišiæ Bukovica) poseban je posjed virovitièkog vlastelinstva, èiji stanovnici služe kao panduri pri virovitièkom provizoratu i stoga nedaju uobièajene feudalne terete. Položaj im se temeljito promijenio 1749. godine kada Ugarska komora Donju Bukovicu daje u zakup podžupanu Virovitièke županije Antunu Špišiæu. On želi novi posjed što intenzivnije iskoristiti, pa bivšim pandurima nameæe tlaku i druga podavanja. Ovi tereti glavni su uzrok bune donjobukovaèkih seljaka.

15. ožujka 1756. godine
Objavljen je stalan slavonski urbar, prema kojemu i stanovnici trgovišta moraju svojoj vlasteli davati tlaku. Tako je u proljeæe 1756. godine završeno prvo razdoblje borbi i pobuna Virovitièana protiv vlastelina, a na štetu graðana koji su se morali pomiriti s izmjenom svog položaja.

20. ožujka 1755. godine
O izbijanju seljaèkih buna u Virovitièkoj županiji vijesti su stigle i na carski dvor. Kraljica Marija Terezija hitno traži da joj se o njima podnese izvještaj.

25. ožujka 1755. godine
Plemiæki podsudac Benedikt Arbanas koji je popisivao seljaèke tužbe na virovitièkom vlastelinstvu, žali se da seljaci još uvijek nisu mirni: "po drugeh pako selah tuku se, vežu se, da svaki dan s njem posla imadem". Od popisanih tužbi saèuvao se samo sumarni izvod, a postojale su i opširne izjave svakog pobunjenog sela.

27. ožujka 1748. godine
Na sjednici Županijskog vijeæa u Osijeku èlanom 13. donesena je odluka da se franjevcima u Virovitici dopušta otvaranje ljekarne javnog znaèaja. Uz novèanu pomoæ od 60 forinti iz županijske kase. U obrazloženju tog dopuštenja navodi se i to da na podruèju virovitièke županije od Osijeka do Virovitice nema ni lijeènika ni ljekarne.

Potkraj ožujka 1479. godine
Na posjedu pavlina sv. Benedikta u Baqui (Donja Bukovica) seljaci su oružjem napali pavline. Spor izmeðu seljaka i pavlina potrajao je devet mjeseci. Iz saèuvanih dokumenata ne može se jasno razabrati uzrok pobune, ali doznajemo imena pobunjenika: napad je vodio Matija Banoviæ, seoski sudac iz Donje Bukovice, te seljaci - Valentin Vukièeviæ, Petar Grekšiæ. Nikola Sever, Matija Sedèiæ, Petar Plavaniæ, Ivan Tot, Antun Stojkoviæ, Andrija Dercz, Martin i Grgur Starec, Janko Takaèiæ, Juraj Grgur, Martin Selnikoviæ, Tomo Varnoš, Tomo Brolac, Tomo Kralj, Brlek Koziliæ, Matija Klobuèar, Tomo Jelèijeviæ, Barnaba Krajaè, Tomo i Ðuro Mesariæ, Ivan Kramariæ, Beno Èeviæ i Pavao Sokaèiæ.