Virovtica.com
     
 
U ožujku...
 
 

2. ožujka 1837. godine
Djuro Sppiesz, plemićki sudac, izvijestio je Virovitičku županiju daje u selima Lozanu i Gracu, kada je pokušao provesti popis vlastelinskih prihoda izbila buna. Vođe bune bili su u Lozanu Jakob Šerbak i Stanko Berčan, u Gracu Josip Zvonarić, Mihajlo Špegl, Tomo Šimunić, Mihajlo Galjar. Pobunjenici su odbili prihvatiti novi urbarijalni zakon Ugarskog sabora. Žalili su se da im je vlastelinstvo oduzelo velik pašnjak, a zemlja im se popisuje kao da je prve klase, a njihova zemlja treće klase, pa su im selišta po novom popisu ispala veća nego što jesu.
Buni su se pridružili kmetovi iz Vukosavljevice, Turnašice. Nekoliko dana kasnije izbila je pobuna i u Bušetini. Nakon sukoba sa županijskim službenicima, pobunjeni kmetovi nastavili su tražiti svoja prava. Iz pobunjenih sela dolaze u Viroviticu i okupljaju se pred kotarskom zgradom (stari sud). Protiv seljaka je pripremljena vojska, pohapšeno je mnogo kmetova, ali buna time nije bila ugušena. Istoga dana Skupština Virovitičke županije izabrala je komisiju da smiri pobunjena sela i provede urbarijalni popis.

3. ožujka 1698. godine
U Viroviticu dolazi pečujski provizor Gabrijel Hapsz da obavi popis sela, naselja i selišta, vlasnika kuća u tim mjestima, te njihovu pokretnu i nepokretnu imovinu, prema uputama Caraffine komisije. Za pomoćnika određen mu je Nikola Bukovoy. Rok za dovršenje popisa Virovitice i njezina okružja bio je do sredine lipnja. Virovitica je u to vrijeme malo naselje u kojem su pretežno živjeli bivši vojnici graničari. Takav sastav stanovništva izazvao je teškoće u radu komisije, jer se stanovništvo pozivalo na zasluge u ratu (oslobođenje od Turaka) te vojnička prava i slobode stečene davno prije (povelja hercega Kolomana), pa nipošto nije pristalo na novčana davanja. Komisija se pak pozivala na carsku odluku da se u Slavoniji odvoji Vojna krajina uzduž rijeke Save i vojnički status prizna samo žiteljima na tom prostoru, koji obavljaju vojnu službu. Prema ovoj odluci vojnička prava i slobode stanovnici Virovitice imali su samo dok je trajao rat, te su bili dužni plaćati carskoj komori za zemlju i ostala dobra koja posjeduju.

3. ožujka 1912. godine
Navedenog datuma gradske novine "Hrvat" u rubrici vijesti pod naslovom Kinematograf u Virovitici piše: "Povodom uvođenja električne rasvjete u Virovitici, odlučiše naša 2 građanina ovdje urediti stalan kinematograf. Na ovom poduzeću želimo im svaki napredak". Od tada je prošlo 95 godina, zgrada u kojoj se nalazilo kino i danas postoji. Kino je odavno zatvoreno i živi samo u sjećanjima sve manjeg broja virovitičana.

11. ožujka 1755. godine
Josip Odobašić, poslao je biskupovu prefektu pismo o buni virovitičkih kmetova protiv baruna Marka Pejačevića. Ovo pismo treći neposredni izvor o buni. Odobašić javlja "da je sve sada mirno i da nikakvog zla vučinili nisu, osim što su: 3-4 pandura bosa vodili i nekoliko kneza bili zvezali". Plemićki podsudac započeo je popisivati seljačke tužbe protiv vlastelina. Njih su "od sela po tri človeka redom" iznosila, bile su to prije svega žalbe protiv daća i zvjerstava "oficerom spailučkem".

13. ožujka 1755. godine
Podsudac Adam Balajić popisao je "potešćice" donjobukovačkih seljaka, na prvome je mjestu bila tlaka. Donja Bukovica (Špišić Bukovica) poseban je posjed virovitičkog vlastelinstva, čiji stanovnici služe kao panduri pri virovitičkom provizoratu i stoga nedaju uobičajene feudalne terete. Položaj im se temeljito promijenio 1749. godine kada Ugarska komora Donju Bukovicu daje u zakup podžupanu Virovitičke županije Antunu Špišiću. On želi novi posjed što intenzivnije iskoristiti, pa bivšim pandurima nameće tlaku i druga podavanja. Ovi tereti glavni su uzrok bune donjobukovačkih seljaka.

15. ožujka 1756. godine
Objavljen je stalan slavonski urbar, prema kojemu i stanovnici trgovišta moraju svojoj vlasteli davati tlaku. Tako je u proljeće 1756. godine završeno prvo razdoblje borbi i pobuna Virovitičana protiv vlastelina, a na štetu građana koji su se morali pomiriti s izmjenom svog položaja.

20. ožujka 1755. godine
O izbijanju seljačkih buna u Virovitičkoj županiji vijesti su stigle i na carski dvor. Kraljica Marija Terezija hitno traži da joj se o njima podnese izvještaj.

25. ožujka 1755. godine
Plemićki podsudac Benedikt Arbanas koji je popisivao seljačke tužbe na virovitičkom vlastelinstvu, žali se da seljaci još uvijek nisu mirni: "po drugeh pako selah tuku se, vežu se, da svaki dan s njem posla imadem". Od popisanih tužbi sačuvao se samo sumarni izvod, a postojale su i opširne izjave svakog pobunjenog sela.

27. ožujka 1748. godine
Na sjednici Županijskog vijeća u Osijeku članom 13. donesena je odluka da se franjevcima u Virovitici dopušta otvaranje ljekarne javnog značaja. Uz novčanu pomoć od 60 forinti iz županijske kase. U obrazloženju tog dopuštenja navodi se i to da na području virovitičke županije od Osijeka do Virovitice nema ni liječnika ni ljekarne.

Potkraj ožujka 1479. godine
Na posjedu pavlina sv. Benedikta u Baqui (Donja Bukovica) seljaci su oružjem napali pavline. Spor između seljaka i pavlina potrajao je devet mjeseci. Iz sačuvanih dokumenata ne može se jasno razabrati uzrok pobune, ali doznajemo imena pobunjenika: napad je vodio Matija Banović, seoski sudac iz Donje Bukovice, te seljaci - Valentin Vukičević, Petar Grekšić. Nikola Sever, Matija Sedčić, Petar Plavanić, Ivan Tot, Antun Stojković, Andrija Dercz, Martin i Grgur Starec, Janko Takačić, Juraj Grgur, Martin Selniković, Tomo Varnoš, Tomo Brolac, Tomo Kralj, Brlek Kozilić, Matija Klobučar, Tomo Jelčijević, Barnaba Krajač, Tomo i Đuro Mesarić, Ivan Kramarić, Beno Čević i Pavao Sokačić.