Virovtica.com
     
 
Školske boli
 
 

Iz "Virovitičkog zavičaja" broj 13. dne 10. srpnja 1906. godine.

Danas je nedjelja - prva nedjelja, da ne moram u školu. Alaj ću je se užiti! Ma užit ću je se onako - da onako svojski, kao što ja znadem. Da, sada to mogu, sada to smijem, jer su školska vrata čvrsto zabravljena, pa ću Vam pisati o mojem miljenčelu - pisat ću Vam o školi.
Tko bi mogao opisali veselje, koje sada vlada med našom zlatnom mladeži - med našom budućom uzdanicom?! Ah, danas ne moram u školu, pa i sutra i prekosutra... mnogo, mnogo tjedana ne... cijela dva mjeseca ne... Dva mjeseca ne imamo škole. Dva mjeseca ne imamo fizike, ne imamo gramatike, ne imamo aritmetike, ne imamo geometrije, ne imamo algebre... ne imamo ne neće biti uz nas profesora. Dva mjeseca ne slušati poznatu već priču o caru Dukljaninu, dva mjeseca ne izvlačiti drugi i treći koren, oh, kolika slast, koliko veselje! Oko nas sunce... a: "Blago nama ptičicama na zelenim grančicama".
Ta tko nebi poskočio od veselja, tko nebi od veselja cijeli svijet, zagrlio misleći na našu milu i dragu omladinu, pa a zaboravio - zaboravio onako - kako ona zaboravlja, da će i to proći, pa opeta nastupiti dani krute ozbiljnosti.

Da krute ozbiljnosti! Pa što je zapravo ta cijela škola nego kruta zbilja! Pet, šest sati na dan mirno sjediš pred tobom drug, za tobom drug, sjedne strane drug i sve sami drugovi, a ti ni mukajet - nego samo slušaš - slušaš - slušaš učitelje, pa gledaš kako se izmjenjuju i opeta slušaš, a duša - misli Tvoje - daleko su tamo, gdje leptir šaro cvijeće ljubi, gdje je sunašce ogrlilo i dol i brijeg. Onda iza svakoga sata odmor od pet časova i milostivi odmor u 10 sati od 15 časova, a onda opet mimo sjediš i slušaš, brate dragoviću, a oči ti se najednom zaklope i Ti zaspiš čvrsto spavaš, dok Te drug u rebra ne jekne i Ti se probudiš, pa si budan i opet dalje slušaš.
A onda? Onda Te pitaju i Ti si pun petica, kao šipak koštica. Uh! vrag im u kapi, samo da nije tih petica! Poradi njih ljuti se učitelj, ljutiš se Ti, a što je glavnije ljute se i Tvoji roditelji. Te bih ja petice najradije izbacio iz škole, a da sam kakav vladalac zaista bih to već učinio. Vjerujte mi!
A onda znanje? Kako nam se samo ono prodaje! Dođe profesor, pa počne iz kakoga x+y izvlačiti treći koren. Kao da krojač može od prsluka skrojiti kabanicu! Tko je to još vidio?! Ali on ga izvuče, pa ga baci pred Tebe, a onda od samoga ushićenja dobiješ za nagradu peticu na kubus. Zar je to život, zar je to sloboda i pravica?
Zar nebi bilo pametnije, da se u školi predaje o kvaliteti duhana i kalibrima cigaretnih tulaca, pa onda o udvaranju i o drugim finim manirima? Ta to je barem za život!

Ali da?! Neće toga da pojme učitelji, nego samo svoje tjeraju i Tebe muče, a Ti se previjaš kao u procjepu guja.
Prolaze godine. Pahuljice Ti pod nosom ojačale. Roditeljska se kesa dobrano suzila, a Ti se čudiš, kako si pametan postao. Učitelje - svoje mučitelje - dakako prijekim okom gledaš, ta kako i ne bi. Dosta su Te namučili, pa sad vrijeme ubijaš cigaretom, te se zgražaš, misleć na ono, šio si prepalio u školi.
Ne tako, brate dragoviću! Nije škola za svakoga, kao što ni jedna kapa za svačiju glavu. Ako si ovakav kao što sam opisao dovikujem Ti: Mani se škole! Ne trati u ludo vrijeme, jer izgubljeni novci i izgubljeno vrijeme ne dojdu već, kao što naš čestiti kajkavac veli. Ta ne moraš Ti biti gospodin, jer nije gospodin samo onaj, koji nosi fini kaput, nego je gospodin onaj, koji se u životu znade snaći, pa o nikomu ne ovisi. Mani se ćorava posla dok je doba, a ne trati u ludo vrijeme, pa se nećeš pokajali.
A Vi, dragi moji odlikaši i prvoredaši. Vi koji školu ne smatrate potrebnim zlom, a učitelje svojim mučiteljima, da ste mi pozdravljeni! Ustrajte u svome radu! Imajte na umu, da ste Vi budući stupovi naše mile domovine Hrvatske, jer će nas starih doskora nestati, a naša mjesta morate izpuniti Vi. Imajte uvijek na umu onu zlatnu: Per ardua ad astra, U radu je spas. a sada mi se lijepo odmorite i osvježile, da uzmognete svoj rad što svježiji nastaviti. Živjeli!