Virovtica.com
     
 
Novogodišnja čestitka svima i svakome
 
 

Iz "Virovitičkog lista" broj 12, dne 9. siječnja 1954. godine.

U prvom broju ove godine, ja dolje potpisani IVEŠ PISAROVIĆ, detetiv sa Suvare u privatnoj praksi, želim u sredini navedenima dolje stilizirane želje.
Svim trgovačkim poduzećima želim i nadalje uspješnu prođu svića i lojeneca. Usput im savjetujem njeka virovitičkoj elektrani u novoj godini odobre njeku svoticu profita, jer, ako elektrana počme svitliti kak sada, njeće prodati nijedne sviće i lojenece.
Moram se drugima izviniti, što ih nisam stavijo na prvo misto u redosljedu čestitke... Ali mora nam biti jasno, da svićama pripada prvo mjesto, jer da nema njih, ne bi mogo napisati nijedne riječi, a kamol njeke čestitke ... Znam, da je to bolno pitanje, a svi smo mi ljudi.
Et na, njeki se bune što nisu došli u "Virovitičan" zbog svojih dobrih djela i jer ih niko nije zapazio. Et, a njeki se bune, što su došli. Čak se i prite razbijanjem glave, a drugi isplaćivanjem honorara, ko da oni plaćaju honorare, a ne vele poštovana redakcija. - A treći samo viču, pa viču. Kad otom mislim, dođe mi na glavu ona narodna "Svak se ćeše gdje ga svrbi", dakle i njima želim sretnu Novu godinu i uspiha puno na stranicama "Virovitičana".

Sad bi bio red na stanici Virovitica grad. Ona je bliža od Velke stanice i mi svi građani idemo na nju. - Koristimo se njome, kad je već tu. - No, u čekaonici nema peći, zima, a životinju, koja se zove HIGIJENA, ne poznaju, odnosno nemaju čast poznavati je. - Prašina do gležnja, papirovlje do koljena, što je dokaz da su njeki ljudi boravili nutri prije još misec dana. Natpisa "NE PLJUJ NA POD" ima tri, al zato pljuce ni jedne. - Ako čovjek ima hunjavicu i punu maramicu, ne preostaje mu nego da kulturno pljune na pod, kao i mnogi prije njega. To stanje običnom smrtniku izgleda ovak, a ovo što stručnjaci kažu o tom: "Da na maloj stanici imaju ljudi ove ugodnosti, ne bi išli na Velku, a to bi dovelo do izolacije glavne stanice, a mi to ne možemo dopustiti".
Mudro! Zato upravi željezničke stanice sve najbolje. A običnim smrtnicima usput savjetujem njeka nejdu na malu stanicu, ako im je život mio i ako njeće da im se smrzne vruća juha u crivima.

Mi imamo i jednoga muzeja u gradu, što je svakak pohvalno, a još je pohvalnije što otaj muzej ima uslova da opstoji. Zat svim starinama želim sretan put u muzej, a firmama "Adojf Pajtaš i sin, Gizela, paromlin na valjke" i "Stjepan Koler, trgovina mješovite robe, Suhopolje" (sadašnja trgovina "Drave") čestitam pedeset godišnjicu opstanka i želim da ih ove godine stave u muzej kao vridan dokumentum naše prošlosti.
Nadalje, svim mamicama, koje uspiju uvesti dicu ispod šest godina u naš kinematograf (premda to nije njeki uspjeh, jer se na to ne pazi) želim sreću, a onima koji side ispred njih, dobru zabavu. - Ja ću, u buduć, kad idem u kino, narisat na svojim leđima šaha, pa njek se mališan igra šaha, a ne da se ući boksati i da mu moja leđa služe kao boksačka vreća. To preporučam i drugima, med nama bud rečeno, men se to dogodilo, a ne bi štijo, da i još njetko bude žrtva...
Našem kazališću želim još niz uspješnih premjera, kao KVEJ LAN, koje će nas upoznati sa životom nama bliskih naroda, kao Kineza, Japanaca ili drugijeh. A mogli bi provest njeku isto tako vridnu dramu, recimo iz Afričkog života, na primjer iz Konga...
Vaš odani Iveš Pisarović, detetiv sa Suvare.