Iz "Virovitièkog zavièaja" broj 13. dne 10. srpnja 1906. godine.

Danas je nedjelja - prva nedjelja, da ne moram u školu. Alaj æu je se užiti! Ma užit æu je se onako - da onako svojski, kao što ja znadem. Da, sada to mogu, sada to smijem, jer su školska vrata èvrsto zabravljena, pa æu Vam pisati o mojem miljenèelu - pisat æu Vam o školi.
Tko bi mogao opisali veselje, koje sada vlada med našom zlatnom mladeži - med našom buduæom uzdanicom?! Ah, danas ne moram u školu, pa i sutra i prekosutra... mnogo, mnogo tjedana ne... cijela dva mjeseca ne... Dva mjeseca ne imamo škole. Dva mjeseca ne imamo fizike, ne imamo gramatike, ne imamo aritmetike, ne imamo geometrije, ne imamo algebre... ne imamo ne neæe biti uz nas profesora. Dva mjeseca ne slušati poznatu veæ prièu o caru Dukljaninu, dva mjeseca ne izvlaèiti drugi i treæi koren, oh, kolika slast, koliko veselje! Oko nas sunce... a: "Blago nama ptièicama na zelenim granèicama".
Ta tko nebi poskoèio od veselja, tko nebi od veselja cijeli svijet, zagrlio misleæi na našu milu i dragu omladinu, pa a zaboravio - zaboravio onako - kako ona zaboravlja, da æe i to proæi, pa opeta nastupiti dani krute ozbiljnosti.

Da krute ozbiljnosti! Pa što je zapravo ta cijela škola nego kruta zbilja! Pet, šest sati na dan mirno sjediš pred tobom drug, za tobom drug, sjedne strane drug i sve sami drugovi, a ti ni mukajet - nego samo slušaš - slušaš - slušaš uèitelje, pa gledaš kako se izmjenjuju i opeta slušaš, a duša - misli Tvoje - daleko su tamo, gdje leptir šaro cvijeæe ljubi, gdje je sunašce ogrlilo i dol i brijeg. Onda iza svakoga sata odmor od pet èasova i milostivi odmor u 10 sati od 15 èasova, a onda opet mimo sjediš i slušaš, brate dragoviæu, a oèi ti se najednom zaklope i Ti zaspiš èvrsto spavaš, dok Te drug u rebra ne jekne i Ti se probudiš, pa si budan i opet dalje slušaš.
A onda? Onda Te pitaju i Ti si pun petica, kao šipak koštica. Uh! vrag im u kapi, samo da nije tih petica! Poradi njih ljuti se uèitelj, ljutiš se Ti, a što je glavnije ljute se i Tvoji roditelji. Te bih ja petice najradije izbacio iz škole, a da sam kakav vladalac zaista bih to veæ uèinio. Vjerujte mi!
A onda znanje? Kako nam se samo ono prodaje! Doðe profesor, pa poène iz kakoga x+y izvlaèiti treæi koren. Kao da krojaè može od prsluka skrojiti kabanicu! Tko je to još vidio?! Ali on ga izvuèe, pa ga baci pred Tebe, a onda od samoga ushiæenja dobiješ za nagradu peticu na kubus. Zar je to život, zar je to sloboda i pravica?
Zar nebi bilo pametnije, da se u školi predaje o kvaliteti duhana i kalibrima cigaretnih tulaca, pa onda o udvaranju i o drugim finim manirima? Ta to je barem za život!

Ali da?! Neæe toga da pojme uèitelji, nego samo svoje tjeraju i Tebe muèe, a Ti se previjaš kao u procjepu guja.
Prolaze godine. Pahuljice Ti pod nosom ojaèale. Roditeljska se kesa dobrano suzila, a Ti se èudiš, kako si pametan postao. Uèitelje - svoje muèitelje - dakako prijekim okom gledaš, ta kako i ne bi. Dosta su Te namuèili, pa sad vrijeme ubijaš cigaretom, te se zgražaš, misleæ na ono, šio si prepalio u školi.
Ne tako, brate dragoviæu! Nije škola za svakoga, kao što ni jedna kapa za svaèiju glavu. Ako si ovakav kao što sam opisao dovikujem Ti: Mani se škole! Ne trati u ludo vrijeme, jer izgubljeni novci i izgubljeno vrijeme ne dojdu veæ, kao što naš èestiti kajkavac veli. Ta ne moraš Ti biti gospodin, jer nije gospodin samo onaj, koji nosi fini kaput, nego je gospodin onaj, koji se u životu znade snaæi, pa o nikomu ne ovisi. Mani se æorava posla dok je doba, a ne trati u ludo vrijeme, pa se neæeš pokajali.
A Vi, dragi moji odlikaši i prvoredaši. Vi koji školu ne smatrate potrebnim zlom, a uèitelje svojim muèiteljima, da ste mi pozdravljeni! Ustrajte u svome radu! Imajte na umu, da ste Vi buduæi stupovi naše mile domovine Hrvatske, jer æe nas starih doskora nestati, a naša mjesta morate izpuniti Vi. Imajte uvijek na umu onu zlatnu: Per ardua ad astra, U radu je spas. a sada mi se lijepo odmorite i osvježile, da uzmognete svoj rad što svježiji nastaviti. Živjeli!