Iz "Virovitičkog lista" broj 24 dne 2. travnja 1954. godine.

Post sam se vratjo zgdišnjeg dopusta, zapazijo sam njeke stvari, koje se prije nis događale u našem gradu. Na sajmene dane morate čut kak naša razglasna svira prekrasno. Ne sviraju oni sam pjesme, dadu oni čak i satove fiskulture prek radja, da se građani malkoc razgibaju. Idem tek ulcom, a onaj iz razglasne viče: "Jedan, dva, glava gore, ruke dole...", pa je men došlo milo da se malo gimnasticiram po ulci. A evo još jedno čudo u Virovtici: "Stigao cement" i "prispjeo petroleum", čitajte u avzlogima "Drave". Nije sad samo to čudo, što je stigao cement i petroleum, već je još veće čudo kako ovi iz "Drave" znaju pravopisa. A evo još većeg čuda. Rješlo se teda negda pitanje okolo "kazaljišta" il dvorane "Partizana", il Doma kulture, il ni sam neznam kak bi se ta prostorja mogla sve zvat. Vodi i borbu "Partizanove!" i kazaljištarci, i ne zna ko sve nije. A nije ni dugo, svega jednu cilu godnu.
Već sam mislijo da će to "krupno" pitanje njekak ostat nerješeno sve dok se oženim, pa od mog sina unuk i njegvi vršnjaci da će to njekak valjda uspit riješt. Rješavalo se to njekak tak dugo ko kakvo svitsko pitanje. Rukometaši "Lokomotive" provode najrentabilniju razdjelu novca kojeg dobiju. Na primjer: Zimus su kupli ženskim rukometašima sve potrebite stvari, ko što su to puloveri, lače i njeki plavi brocaki, pa ondak još nješt manje važnih stvari: dresove, papuče i t.d. A da ne bi bilo muškima krivo, obečalis kupt to isto, sam će im mjesto lača, kupt suknje, što će im jako trebat da budu ljep jednak obučeni. Na kraju da zamoljim ljude ak mi oću izać u susret i pratit me u kino, da mi pomognu nać sjedalcu na koju trebam sist. Jab kupjo čak i kartu i ušli bi u kino još za dana, samo da mi pokaže kak se u kinu broje sjedalice. Za uloženi trud platjo bi mu izvjesnog honorara.
Ja ozdol potpisati Iveš Pisarović